Knjige
27.05.2011.
Život kao pobuna
Kritički propitujući svoje izbore i stavove Penny nas ovom autobiografijom podsjeća da u životu nema ničega trajnog te upozorava da zasljepljeno pridržavanje dogmi i ideologija (pa tako i “anarhističke”) pojedinca samo osakaćuje. Osvrćući se na svoj život, koji je započeo kao privilegirani pripadnik više srednje klase ali nastavio sasvim izvan tog svijeta, približava nam iskustvo dugogodišnjeg života u komuni i anarho-pank bendu Crass.
Središnji je dio njegovih memoara (ponovni) opraštaj sa prijateljem Wallyjem Hopeom, pokretačem Stonehenge festivala, o čijoj je smrti pod nerazjašnjenim okolnostima već pisao u The Last of the Hippies (Active Distribution, 2009), ali je, kako kaže, iz straha prešutio mnoge stvari koje sada otvoreno izlaže. U Shibbolethu, osim s Wallyjem, vidljivo pokušava riješiti mnogo toga i sa samim sobom. Kroz čitav životni vijek Crassa i komune morali su balansirati između odbijanja etiketa “predvodnika” te aktivnog djelovanja i izražavanja. Iako su mnoge inspirirali živim primjerom, čvrsto su se držali stava da autoriteti, stručnjaci i vođe ne postoje. Penny i društvo pokazali su da ne moraš znati ni svirati ni obrađivati vrt kako bi imao bend ili komunu. Ako nešto želiš, bitno je samo krenuti. A Shibboleth? U prijevodu s hebrejskog znači tok, rijeka, a izraz je koristilo jedno pleme kako bi provjerilo je li netko njihov pripadnik ili neprijatelj – po karakterističnom načinu izgovora te riječi. I danas označava način govora ili ponašanja kojim se nekoga identificira kao pripadnika određene skupine. Provjerava li Penny sebe ili nas?
Penny Rimbaud, Shibboleth: My Revolting Life, AK Press, Edinburgh 1998